Fragment scenarija
SCENA U TURIJI U KUĆI TETKINOG BRATA.
Radnici dolaze u stan gazde, gazdarica uplašena daje hranu iz frižidera.
U subotu, 6. juna 2009. Prisutni na sceni: isti radnici koji posle donose klopu u krug fabrike.
Pažnja! Učesnici treba da budu obučeni, kao što su bili – kada su doneli kese sa klopom. Scena mora da se tako snimi, da ima tri mogućnosti za prekid, zbog paralelne montaže sa scenama DOGOVOR DA SE RUŠI HALA, RUŠENJE HALE, PODELA CIGALA. Ako pada kiša ili je oblačno i tamno, ti prekidi se postižu postavkom scene u stanu – fazama. I u tom slučaju, scenu početi pred vratima kuće kratkim razgovorom pod nadstrešnicom. Završiti – kada odlaze iz kuće, negde pod nastrešnicom – autobusne stanice u Srbobranu ili slično – gde će popiti pivo grupa koja se kreće ka pogonu. Ako ne pada kiša i dovoljno je svetlo: Izlazak grupe kroz kapiju koju je provalio traktor. Ostavljanje šipki i čekića, koje imaju u rukama. Hodanje ulicama i zagledanje kuće. Pred vratima kuće. Stoje, snebivaju se da zvone. Da li da provale, nenajavljeni, ili da zvone? Toma je da se provali.
Toma: Nećemo mi ništa njegovo uzimati. Samo nek kaže gde je ono što je naše. Nek pokaže račune što je prodao mašine u staro gvozdje. I nek od toga izdvoji 40% na ime naših akcija. Ne treba on da nas tapše i da se ljubimo.
Zoran je protiv toga da se provaljuje, odnosno ramenom hrupi na vrata.
Zoran: Kulturno ćemo zvoniti, reći da smo morali da dodjemo, kad on izbegava, da sednemo da razgovaramo.
Tu se svi slože.
Gazdarica otvara vrata.
Gazdarica: Dobar dan. Izvolte, koga tražite?
Radnici: Tražimo našeg gazdu, da razgovaramo.
Gazdarica: Nije kod kuće. Ako hoćete mobilni, pišite 061 1619147.
Zoran: Ne treba nam mobilni. Kad čuje ko je, gasi odma.
Gazdarica: U redu, navratite sutra izmedju 9 i 10.
Toma: Sad smo tu, čekaćemo ga.
Gura vrata i ulazi u predsoblje. Gazdarica iznenadjena, povlači se.
Svi se skupe u predsoblju.
Radnici: Evo, ovde ćemo ga čekati. Vi samo radite svoje poslove.
Rez. Gazdarica dolazi do njih sa skuvanim kafama.
Gazdarica: Udjite, sedite da popijete kafu, pa ako Živa ne dodje, najbolje je to odložiti za sutra.
Zoran: Ne treba kafa, dal je slobodno da zapalimo cigare ovde?
Gazdarica: Samo izvolte.
Stoje i puše. Ćute. Gledaju. Tokom tog čekanja, sa gornjeg nivoa čujemo gazdinu ćerkicu da svira violinu.
Grupa sluša. Čuju, kroz vrata, gazdaricu, koja je frustrirano podviknula ćerki da prestane.
Gazdarica: Prestani sa vežbanjem i idi u svoju sobu. Zar ne vidiš šta se dešava u kući?
Prestaje svirka.
Jedan od gostiju: Gospodjo, nama muzika ne smeta. Nemojte grditi dete.
Gazdarica kaze ćerki: Dodji ovamo, sviraj skale, mozda će ih to oterati.
Mala je dole, u dnu stepenica. Svira. Kad završi – gazdarica iznervirana sto je „delegacija” i dalje tu.
Gazdarica: Izvinite, ja ću morati da zovem policiju.Vi nas ugrožavate. Dete je u šoku!
Jedan od radnika prilazi, uzme violinu: Nemojte to raditi. Mi smo doprineli da udobno živite. Samo pre tri godine, vi ste živeli u kući lošijoj od moje.
Gazdarica izbezumljena, nervozna. Odlazi do frižidera. Histerično ga prazni u kese najlonske. Dete joj pomaže. Kese donose do „delegacije“.
Gazdarica: Evo, spakovala sam sve što sam kupila vašim novcem.
Radnici su zbunjeni. Dete daje kese onom koji drži violinu. On uzima kese, vrati violinu. Oni stoje sa kesama u rukama.
Gazdarica: Eto, to je od mene, a sa gazdom morate napraviti tačan i konačan obračun. Molim vas, ja i dete sa svim tim nemamo ništa!
Radnici se povlaće … po malo skenjani. U prolasku kroz Srbobran, treba imati jednu situaciju da su stali ili seli negde na klupu.
Zoran: Sramota je ljudi što smo ovo uzeli.
Toma: Šta sramota! Ona nam je natrpala u ruke, video si kolko se trese, jer zna da živi u pokradenom. Daj da vidimo šta tu ima.
Nalaze pivo, svako uzme po jedno. Zoran neće, kao prvo bi da otvori – pa onda vrati. Ali od Tome uzme jedan gutljaj.