Vrtoglavica – kinematografske pesme
Mrak
Svetlo je ugašeno.
U tih nekoliko trenutaka
između dve svetlosti,
na potiljku je uvek osećao hladnu
tvrdoću drveta.
Vonj groba,
jer bio je pod zemljom,
opominjao ga je o pravoj prirodi mesta
na kome se nalazio.
Ali to bi trajalo samo tih nekoliko časaka
potpune tame.
Nestajala je jedna opsena dok bi u mraku
iščekivao da nastane druga.
To iščekivanje je
u njemu izazivalo osećanje neizmernog
zadovoljstva,
ali se zadovoljstvo ponekad,
mimo njegove volje,
pretvaralo u frustraciju
i razočarenje.
Izgradio je čitav ritual vezan
za ove doživljaje,
usmeren pre svega ka izbegavanju tog
neprijatnog osećanja frustracije
ali i ka pokušaju
da zadovoljstvo predstavom
bude jedino moguće iskustvo
u ovom podzemnom svetu.
Dolazio bi isključivo popodne, u 3.30,
kada tu gotovo nikoga nije bilo.
Sedeo je sam, u stvari izolovan,
ispred svih,
tako da mu je vidno polje ispunjavala
jedino prljava belina ničega.
Frustracija se javljala
ako bi i pored svih predostrožnosti,
taj prostor vidnog polja
narušilo živo biće,
neko bez odgovarajuće posvećenosti,
slučajni posmatrač.
Površna uznemirenost
takvog stvorenja,
njegova bezrazložna veselost
a ponekad čak i razuzdanost
i to naročito ako se radilo o grupi
stvorenja
a ne o usamljenoj jedinki,
jednostavno su u njemu budili
očaj.
Zadovoljstvo
bi ustupalo mesto frustraciji,
koja bi tokom predstave ponekad
prerastala u gnev,
a gnev bi zahtevao pražnjenje
kroz akciju.
Tada bi oprezno zavlačio ruku u džep,
napipavajući vršcima prstiju
metalnu hladnoću
nazubljene ivice novčića.
Ne pomerajući ni jedan mišić na licu,
pogleda uprtog u mrak,
odsečnim kratkim pokretom ruke,
hitnuo bi novčić u pravcu
onih što su mu remetili tamu.
Zadovoljstvo se vraćalo
već u sledećem trenutku,
dok bi pljosnati metalni predmet
sekao tamni vazduh
na putu do nečije lobanje.
Zatim bi usledio
mir.
Ipak, takve situacije bile su retke.
Uglavnom je mrak ispunjavalo
nepomućeno blaženstvo,
što ga je i privlačilo da se uvek ponovo
vraća tome mestu.
Opuštao bi se,
iščekujući da svetlosni zrak raseče tamu
na dva dela
onaj unutrašnji i onaj spoljašnji.
Onda bi ti rascepljeni delovi težili jedinstvu,
do ponovnog spajanja
u nekoj vrsti ceremonije, koju je on nazivao
venčanjem, a drugi
filmom.
Integralna verzija besedila se nahaja v tiskanem KINU!